Kad zapuca na Bliskom istoku, kod nas ne padaju bombe. Kod nas rastu cijene. Crna Gora nema naftu. Nema rafineriju. Nema kontrolu nad globalnim tržištem. Ali ima pumpe. I ima narod koji uredno plaća svaku krizu u svijetu.
Šta se stvarno dešava? Cijena goriva ne skače samo zato što je negdje eksplodirala raketa. Skače jer tržište reaguje prije nego što realno nestane ijedan litar nafte.
Čim se pojavi rizik: osiguranje tankera poskupi, trgovci povećaju marže,, berze podignu Brent, dolar ojača i sve to dođe do nas. Bez filtriranja. Mi smo malo tržište. I male države prve osjete udar.
Dizel je srce ekonomije, ljudi često gledaju benzin jer voze auto. Ali dizel pokreće državu. Dizel vozi kamione. Dizel pokreće građevinu. Dizel hrani poljoprivredu. Dizel snabdijeva markete. Kad dizel skoči 10 centi – to nije 10 centi. To je lančana reakcija.
Za mjesec dana: poskupi hrana, poskupi prevoz, poskupi građevinski materijal, poskupi usluga i onda se pitamo otkud inflacija.
A država? U svakoj litri goriva najveći dio čine akcize i PDV. Kad osnovna cijena raste – raste i PDV. Dakle, što je skuplje gorivo, država i budžet više ubiraju.
Zato postavljamo pitanje: Hoće li se, ako cijene ozbiljno krenu gore, smanjivati akcize? Ili će se opet reći da “tržište tako diktira”? Građanin nema moć (osim na izborima, a bliže se). Država ima moć.
Najopasnije nije ni trenutni rast. Najopasnija je neizvjesnost.
Ako se globalne tenzije nastave: cijene će ostati visoke, logistika će biti skuplja, inflacija će se vratiti na mala vrata. a Crna Gora nema alternativu. Nemamo domaću proizvodnju goriva. Nemamo energetsku samostalnost.
Realnost koju treba reći naglas, nas ne zanima ni Amerika ni Iran, zanima nas koliko će običan čovjek u Podgorici, Nikšiću ili Baru platiti na pumpi, pekari, mljekari…
Jer kad svijet zapali fitilj, račun se ispostavi nama. I dok se veliki dogovaraju i pregovaraju, mi stojimo na pumpi i gledamo kako brojke idu gore.
Nije pitanje hoće li cijena rasti, već znamo da će rasti. Pitanje je koliko ćemo još moći da izdržimo bez ozbiljne strategije. Ako država nema plan, onda plan plaćaju građani. I to uvijek isti (najsiromašniji).
Jer krize nikad ne plate oni koji ih mogu izdržati (takvi obično profitiraju), a krizu plaćaju oni koji nemaju izbora.
REGULA
